Nit manjeg mjesta nit više istorije. Ovim riječima često opisuju Andrijevicu, ovu malu varoš smještenu na ušću Zlorečice u Lim, okruženu visokim planinama. Ne bi to bilo čudno da Andrijevica nije relativno mlada varoš koja je kao gradsko naselje počela da se razvija tek 1853. godine. Prije toga je na mjestu današnjeg grada postojao samo manastir koga je u 13. vijeku podigao knez Andrija Zahumski, sin humskog kneza Miroslava, brata Stefana Nemanje. Manastir je bio čuven po rezbarskoj i prepisivačkoj radionici koja je snabdijevala sve manastire u okolini rezbarskim radovima. Crkvu su po ktitoru nazvali Andrijevna, a varoš koja je oko nje počela da se razvija dobi ime Andrijevica. Dolaskom Turaka crkva je bezbroj puta paljena, rušena i ponovo obnavljana, da bi 1877. godine za vrijeme pohoda Mehmet-Ali paše bila potpuno razorena.
Polovinom 19. vijeka oko crkve je počelo da se razvija naselje, a od 1878. godine Andrijevica je postala vojno, administrativno, političko i trgovačko središte sjeverne Crne Gore. I pored toga ovdje se nije puno gradilo, nisu se zidale monumentalne građevine, nema velelepnih mostova, kula ni kapija. Nije se imalo kada. Ratničko pleme Vasojevića često je ustajalo protiv osvajača, vođene su neprestane borbe na svakom mjestu i u svako vrijeme, pa su zbog toga i Vasojevićka naselja često pretvarana u pustoš i zgarišta. Čuveni ruski naučnik i pisac Pavle Rovinski napisao je: “Rat je ovdje svakodnevica, sastavni dio života Crnogoraca, djelatnost kao i svaka druga. Od učešća u ratu niko nije bio oslobođen.”
I pored toga mnoge znamenite svjetske arhitekte divile su se staroj Andrijevici i njenoj čudesnoj ulici sa čakmenim kućama drvenih krovova koje se naslanjaju jedna na drugu. Na takvoj su strmini da kada se pogledaju sa krivine podno varoši izgledaju kao čardak iz bajke koji ne stoji ni na nebu ni na zemlji.
Uprkos stalnim nemirima, Andrijevica je bila jedan od najvažnijih kulturnih centara u Crnoj Gori. Prema popisu stanovništva iz 1909. godine, srazmjerno broju stanovnika, Andrijevica je posle Cetinja bila varoš sa najvećim brojem pismenih ljudi u zemlji. Na 100 muškaraca u Andrijevici je bilo 88 pismenih, na Cetinju 89, dok je na 100 žena ovdje bilo 37 pismenih, a na Cetinju 39. Tome je doprinijelo i osnivanje prve državne škole u Vasojevićima 1863. godine, kao i mnoge manastirske škole koje su radile u Potarju i Polimlju gdje pismenost nije bila privilegija samo kaluđera već i „običnih ljudi“.
Pod pokroviteljstvom knjaza Mirka u Andrijevici je 1892. godine otvorena prva čitaonica na sjeveru Crne Gore i druga u zemlji. Već na dan osnivanja upisala je 40 članova među kojima je bilo i 12 nepismenih. Među osnivačima tadašnje čitaonice, koja je kasnije prerasla u biblioteku, bile su mnoge znamenite ličnosti, serdar Janko Vukotić, Gavro Vuković, prvi crnogorski ministar inostranih poslova i sin čuvenog vojvode i senatora Miljana Vukova, ruski naučnik Pavle Rovinski kao i prva školovana Vasojevka Anđelija Šoškić.
Kažu da tek noću ovdje počinje pravi život. Zato ne propustite da obiđete čuvene varoške kafiće i kafane, kojih ima neuobičajeno puno za ovako malo mjesto. Tokom tog jedinstvenog iskustva moći ćete da saznate šta je novo u gradu, pronađete sagovornika za sva goruća svjetska pitanja, uživate u toplini i gostoprimstvu mještana i naravno probate poznatu vasojevićku šljivovicu. Ipak, ne zaboravite glavno kafansko pravilo, opredijelite se za dva ili najviše tri mjesta, jer nije preporučljivo obići sve andrijevačke kafane za jednu noć.
